Poput proizvoda koje smo odabrali? Samo FYI, možemo zaraditi novac od veza na ovoj stranici.
Izašao sam iz antikvitetirane, limene krovove i ušao u ocean rosišta koji je mirno održao mjesto, milion trave. Sunce je neznatno virilo nad drvećem, a s moje lijeve strane djetlić je bio zauzet potragom za doručkom. Duboko sam udahnuo polako prelazeći na svježi planinski zrak i osjećajući mir u sebi.
ZVUČNI SIGNAL. ZVUČNI SIGNAL. ZVUČNI SIGNAL. ZVUČNI SIGNAL.
Naglo sam se probudio, zbunjen okolinom. Gdje je jezero? Sunce? Udahnuo sam. Zrak je odjeknuo ustajalim cigaretama koje su prodirale kroz moj pod iz stana ispod nas. Spustio sam se s kreveta i dok su moja stopala tražila travu da se zaskoči, našli su samo hladan linolej. Prišao sam prozoru - sunce je bilo negdje, ali nije bilo toplo ili vedro. Bilo je daleko i hladno, skriveno iza zasivljenog neba i prolijevalo je perut nad planinama smeća na ulici ispod.
Čuo sam neuredno lupanje i skrenuo lijevo. Uokvirene slike koje su prekrivale moje grubo oslikane zidove silovito su se tresle uz svaki nalet kilograma nevidljivog čekića. Čekić koji je proganjao moja jutra otkako sam se prvi put uselila u ovaj stan. Trebala mi je hrana, pa sam krenuo u potragu za doručkom kod bodege na uglu.
"Uzet ću slaninu, jaje i sir. I srednje kave, crne. "
"Oprosti, svi smo ispali iz kolača - šta kažete na hoagie?"
"Ne hvala", odgovorio sam. "Samo kava."
Izašao sam iz bodege i stegnuo jaknu. Autobus je prolazio pored mene i poslao plimni val mulja, leda i blata koji se srušio na moje traperice i tenisice. Otpio sam gutljaj kave i podigao pogled, nadajući se da ću pronaći nekoga tko je bio svjedok nesretnog događaja i suosjećati sa mnom. Našao sam samo čovjeka kako viče na opscenost pri crtanju patke na starim drvenim vratima.
Zatvorio sam oči i počeo zamišljati onu kabinu prekrivenu limenim krovom, koja me čeka praznog vatre. Zamišljala sam šumu, miris zemlje i utjehu u činjenici da sam bila tako mala u usporedbi s visokim drvećem i planinama koje su me okruživale. Htjela sam osjetiti travu ispod bosih nogu i svježi zrak koji mi ispunjava pluća. Duboko sam polako udahnuo i otvorio oči. Nije se pronašla kabina, nije se mogla osjetiti trava, a u zraku je visio miris benzina, smeća i urina.
Negdje, uz zemljanu cestu, čeka me kabina s limenim krovom.
Vratila sam se kući i započela Google karijere o kojima nisam znala ništa, poput "čuvara parka", "vlasnika kampa" i "predsjednik šume." Završio sam niz bezbrojnih zečjih rupa, cjenkali smo se i racionalizirali sebe: Pa, vjerojatno bih mogao postati nekakav pripravnik. Ili preživjeli. Ili čudnog usamljenika koji živi u šatoru. Pogledao sam nekretnine i cijene sićušne, modularne kućice za posao. Pitao sam se mogu li dobiti kredit od banke; tek toliko novca da pokrenemo pizzeriju u malom planinskom gradu. Da, to bih i učinio.
Ali prvo bih trebao uštedjeti nešto novca, a to je značilo da idem na posao. Provjerio sam raspored vlakova. Kašnjenja preko cijele ploče. Ne mogu opet kasniti. Moj menadžer, barista koji se bori s kockom, tražio je bilo koji razlog da me otpusti. Ovo bi sigurno bio čavao u lijesu. Tek što sam stigao na platformu, G-vlak je odlazio sa stanice. Sljedeći bi bio tamo za manje od 100 minuta. Metro je jutro bio posebno hladan i mokar. Možda me podsjeća da je kabina samo fantazija, a to je zasigurno bila moja stvarnost.
Natjerao sam ga da radi na vrijeme tog dana i za sada sam izbjegao otkaz. Tri godine kasnije, još uvijek razmišljam o toj kabini. Iako sada živim u ugodnom stanu s dragim partnerom i imam sjajnu karijeru, znam da to neće biti zauvijek. Negdje, uz zemljanu cestu, duboko u dolini okruženoj planinama i drvećem, čeka me kabina s limenim krovom. I jednog dana ću ga pronaći.