Točno znam koliko ima stepenica do našeg stana. Ne mogu vam reći koliko sam puta brojao - kroz trzaje, dok nosim kolica ili sanjke u jeku zime. Ovdje živimo već četiri godine, bile su bebe, tek su učile hodati, čak sam imala i jedan C-odjeljak. Prijatelji koji žive u prizemlju kažu mi da se više neće vratiti. Pa... kako to možemo učiniti? Kako naterati život da radimo s djecom u šetnji?
1. Kupili smo ultra laganu kolica. Kad smo živjeli u gradu, naša je kolica bila izbor pčela Bugaboo. Znam da je to skupa kolica, ali činjenica da bih je sama mogla podići, s djetetom unutra, učinila je da to cijene.
2. Oprostili smo se od dječje torbe. Primijetila sam da je izražena razlika između mama koje su prvo postale mame i tate i mame i tate petog puta koliko stvari uzimaju sa sobom kad izađu. Nije da djetetu broj 5 treba manje, nego da je beba 5 shvatila da je sve što trebate pelena i neke maramice i za sve ostalo što ćete učiniti. Pješačenje planinom dječje opreme uz stepenice nije zabavno... a nije potrebno! Stisnite osnovne stvari u torbicu i brzo izađite vani.
3. Malo pred-planiranje ide puno. Kad odem do dućana, pobrinem se da je dan kad moj muž dođe dovoljno rano kući da pomogne unositi namirnice natrag u stan. Kad ćemo se igrati u parku, pobrinut ćemo se da svi prvo krenemo u kašu. Kad ću izaći kroz vrata, provjerim imam li pri ruci svoje ključeve i novčanik. Hodanje uz hod može biti bol, ali još je gore ako bi je moglo spriječiti!
4. Sada djeca mogu hodati, sama hodaju. Znam da su djeca koja zastaju na stepenicama frustrirajuća, ali to sam naučila rano sa svakim odabirom ako ih ne natjeram da hodaju (kad znam da mogu), opet se vraćam na početak opet. Nakon što sam ga strpao kroz neko teško postolje na stubama, moja djeca znaju da se neću odvažiti na činjenicu da se moraju sama popeti niz stepenice i to rade bez naleta.
