Preko vikenda smo se moj dečko i ja zaustavili da pogledamo sićušnu kuću usred grada. Zaljubili smo se: tamo, u savršenom susjedstvu, bila je ta slatka kućica s dotjeranim podovima od tvrdog drva, otvorenim tlocrtom, ogromnim prozorima, slatkom kuhinjom, pa čak i bojlerom bez vode. To je već energetski učinkovito! Pa što je čekanje? Skoro je pola veličina gdje sada živimo. Pa ipak ...
Toliko nas je inspirirala ta savršena, šarmantna kućica da smo otišli ravno u svoj stan i započeli čišćenje.
Prerezali smo ormar gotovo na pola i donirali odjeću. Zatim smo se preselili u kuhinju, praonicu rublja i drugu spavaću sobu... Osmislili smo plan kako smanjiti skladište u svakoj sobi i počeli smo odlučivati o čemu bi stvari moglo ići. I odlučili smo da, u stvari, možemo živjeti bez polovice stvari.
Mislimo da bismo mogli krenuti i živjeti u tom malenom prebivalištu, pravom početničkom domu, ali naši roditelji misle da smo ludi. Na to doživljavamo kao izazov da steknemo samo ono što smo potreba- način da se naš već zeleni način života uspori. Veliki zarez.