Otkrivam da su domovi poput prijateljstava koja briznu i protječu, prolazite kroz dobra vremena i loše, ljubav i frustracije, uzbuđenje i dosadu, ali ako nađete osobu za koju znate da je duboko u dubini doista posebna, zakopčavate se, držite se i nadate se da ćete konačno naučiti koje životne lekcije vas moraju naučiti.
Svaki dom u kojem sam živio naučio me nečemu novom: od učenja popunjavanja, čišćenja i ukrašavanja gradske kuće na tri kata u Las Vegasu, do čišćenja, organiziranja i održavanje čistog okvira od 400 četvornih metara u Santa Barbari, do stvaranja prostora i zabavnih rješenja u malom dupleksu bez kuhinje ili stola za ručavanje u Los Angeles. Kroz sve ove i još mnogo toga, borio sam se da pronađem rješenja za čuda i svoj dom prepreke, ali pobijedile su s više znanja, kreativnosti i samopouzdanja u borbi s tim sljedeći.
I sad kad smo suprug i ja kupili naš prvi dom, prisiljena sam naučiti konačnu lekciju za mene: strpljenje. Kad smo dobili ovu kuću, sagrađenu 1919., prijatelj mi je rekao da će me naučiti strpljenju i bilo bi dobro za mene. Znao sam da je u pravu, ali totalno me je uplašio jer ne mogu živjeti u kaosu i nedovršenim prostorima i nisam bio siguran hoću li se moći prilagoditi. Obično sam radno djelo, ne spavam i sve završim u roku od tjedan dana od kretanja u nekoj vrsti glasa, ali to se mijenja.
Brzo dovršen životni prostor sada je nemoguć, a ja imam planove koji će trebati danima, tjednima i godinama. Moja motivacija potpuno se prebacila iz potrebe da se brzo riješimo da ovo polako učinimo našim domom. Dva mjeseca u sebi i dalje imam kutije u svakoj sobi. Još uvijek moram puno slikati, stvari koje treba graditi, namještaj pronaći, zidove koji će se stvarati dok dokumentiram dok prolazim. Protivio sam se svom zrnu i usporio. Ja ne samo imati da sam zapravo strpljiv željeti biti i osjeća se dobro. Želim da sve bude baš onako kako ja to predviđam, a to se neće dogoditi preko noći i u redu sam s tim. Ovo je za mene sasvim nov način rada i ponekad može biti frustrirajuće, ali kako se budim u svojoj gotovo praznoj spavaćoj sobi i silazim niz svoje pola oslikane stepenice s tri četvrtine ručne šine kroz dnevnu sobu s neusklađenim zavjesama, nezavršenim zidovima, bez bočnih stolova i nula umjetnosti na zidovima u moju kuhinju i prelazim preko hrpe drva, prošao slomljenu ladicu do mjesta gdje imam gotovo završim oblaganje nogu za doručak, osmijeh mi se širi po licu i osjećaj mira i sreće ispunjava me dok se okrenem i osjećam zahvalnost što me je ovaj dom naučio na novi način biti.