Moja opsesija sa proljetno čišćenje započeo s knjigama “Mala kuća”. Uživao sam u opisima kućanskih poslova Laure Ingalls Wilder: bez da zvuči lako, ona također uspijeva učiniti da zvuči nevjerojatno zadovoljavajuće. Njezino pisanje navelo me na razmišljanje da je krečenje podruma i ribajući podove unutar jednog inča njihova života mora biti najugodnija aktivnost na svijetu.
Ono što mi se najviše svidjelo u njezinim opisima je način na koji su povezivali čistoću s obiljem: Ingalls obitelj je koristila svoje sjajne limene kante za spremanje svježeg mlijeka, a svoje proizvode zamotavala u čiste gaze. Sunčeva svjetlost strujila je kroz besprijekorne prozore, a svježa posteljina provjetrivala se na povjetarcu. Njihova nepopustljiva odanost čistoći nije se zapravo odnosila na ubijanje klica koliko na rasipanje svjetlost i zrak — ograničeni i željeni resursi u maloj drvenoj kabini.
Isto vrijedi i za stan u New Yorku. Nisam znao da se sunčeva svjetlost može smatrati ugodnošću sve dok se nisam preselio na Manhattan. U mojoj
željeznički stan, moja spavaća soba gleda na ulicu, prozor moje kuhinje uglavnom je zaklonjen zgradom nasuprot, a prozor moje dnevne sobe otvara se na zračni otvor.Bez luksuza jarke sunčeve svjetlosti koja bi odvratila i razveselila neurednu sobu, sve mora biti na pravom mjestu. I od mog prvog dubinskog čišćenja kad sam se uselio u ovaj stan, trudio sam se da bude uredan. Čak sam i pomalo čista nakaza: imam omiljeno sredstvo za čišćenje pločica, čuvam stare četkice za zube za ribanje žbuke i predani sam obožavatelj Marie Kondo metode. Ali ja sam također samo čovjek, što znači da je do sada, šest mjeseci od useljenja, život stao na put mojim dobro zacrtanim planovima.
I tu dolazi čarolija proljetnog čišćenja: omogućuje mi da potpuno preispitam svoje okruženje i počnem iznova. Kada se izvrši svesrdno, proljetno čišćenje može ići dalje od funkcionalnog i postati aspiracijski čin namjere. Kad počnem s proljetnim čišćenjem, zamišljam svjetlije, urednije postojanje: svijet u kojem imam zajednički život i sve je tamo gdje treba biti.
Iako je lako razmišljati o proljetnom čišćenju kao o zamornom poslu, ja ga vidim kao uzbudljivu priliku da prepustim svojoj mašti. Razmišljam o domove koje sam najviše volio tijekom godina i pogodnosti koje želim imati u sebi. Možda ću, kad završim s proljetnim čišćenjem, biti tip osobe s hladnjakom koji je uvijek pun ledeno hladnih pića, spreman ponuditi svakom prijatelju koji dođe. Mogao bih čak biti tip osobe koja dovodi kući svježe rezano cvijeće s farmerske tržnice i pravi zdjele za losos za ručak. U mom domu moglo bi se naći mjesto za sve, uz privlačnu i opuštajuću energiju.
To je budućnost koju zamišljam kada krenem na proljetno čišćenje. Ne radi se samo o izbjeljivanju i usisavanju; radi se o zamišljanju života koji želim živjeti, i poduzimanju barem prvih koraka da se to ostvari. Dakle, kada ove godine zasučem rukave i pokupim svoj asortiman sprejeva i spužvi, neću samo planirati kako ribati podove ili pločice. Mentalno ću prazniti sobe i ponovno ih puniti, zamišljajući svoj život iz snova u stanu punom ljeta u koji svjetlost i zrak mogu slobodno strujati.
